BAUHAUS – ISHODIŠTE I INSPIRACIJA

Ravne linije, pravokutne plohe, četvrtasti volumeni, zanimljive i smjele kombinacije horizontala i vertikala, igra i raspored jednakih ili sličnih elemenata u nekom zadanom okviru, a često i izvan njega – sve su to pojavni oblici realnosti od kojih su mahom sastavljeni naši interijeri i eksterijeri. Svakodnevno koristimo kojekakve predmete, šalice, kvake na vratima i prozorima, stolice i stolove, i volimo kad su sastavljeni od čistih geometrijskih oblika bez dodatnih ukrasa. Divimo se čitkosti i jasnoći natpisa u zračnim lukama, slovima na krilima zrakoplova koji na njih
slijeću, pa i na Nasinom Space Shuttleu, ili na oznakama na našim automobilima i konačno na korisničkom sučelju naših pametnih telefona. Sve ovo spomenuto je duboko urezano u našu kolektivnu svijest i smatramo da tako to i mora biti i rijetko se pitamo kako, kad i gdje je to nastalo. Potraga za tim ishodištem odvest će nas neočekivano daleko u povijest kad je prije točno sto godina nastao Bauhaus visoka škola za arhitekturu i dizajn.

Bauhaus kao pokret, projekt i škola osnovan je u proljeće 1919. u Weimaru ujedinjenjem postojećih wajmarskih visokoškolskih institucija na inicijativu i pod vodstvom arhitekta Waltera Gropiusa uz organizaciju nastave i radionica koje su se bavile praktički svim poljima likovnih i primijenjenih umjetnosti.Vješto kompilirajući u to doba najprogresivnije pedagoške metode iz raznih izvora tadašnjih umjetničko-znanstvenih pokreta i trendova i okupivši vrsni tim poznatihih umjetnika i stručnjaka Gropius je uspio stvoriti dotad neviđenu koncentraciju znanstvenog i umjetničkog potencijala. Koncept i glavni cilj je bio “preoblikovanje materijalnog svijeta tako da odražava jedinstvo svih vrsta umjetničkog stvaralaštva”. Samo ime “Bauhaus” je Gropiusov neologizam sa značenjem ukidanja granica između umjetnosti, obrta, skulpture ili slike, jer sve to zajedno trebalo bi značiti samo jedno – građenje i samu građevinu. Nikako ne brkati sa poznatim istoimenim trgovačkim lancem…

Političke prilike po završetku Prvog svjetskog rata u Weimarskoj republici, kako se tada zvala današnja Njemačka, pogodovale su osnivanju Bauhausa. No kako su to bila turbulentna vremena te prilike su se brzo mijenjale i uslijed političkih pritisaka škola se morala iseliti iz Weimara. Tako se Bauhaus 1925. seli na novu lokaciju u Dessau. S vremenom su se mijenjali opseg i vrste nastavnog programa, a s tim u vezi i profesori. Dolazili su novi profesori, što na poziv, što privučeni samim karakteristikama projekta, a neki od studenata su nakon diplome ostali u školi
kao profesori. Iako je djelatnost bila vezana najviše za arhitekturu, stvarni odjel za arhitekturu uveden je tek 1927. i vodio ga je švicarski arhitekt Hannes Meyer kojeg je Gropius odabrao za svog nasljednika nakon što se povukao s vodeće funkcije 1928. U Dessau fazi škola polako prelazi na samofinanciranje, a u to doba se grade i najpoznatije građevine koje označavaju tipični Bauhaus stil. To su prije svega glavna zgrada s predavaonama i smještajnim jedinicama za studente i pet zgrada za profesore, koje je projektirao Walter Gropius i koje predstavljaju manifest moderne arhitekture.

Političke prilike će još jednom utjecati na razvoj Bauhausa. Početkom tridestih godina raste utjecaj Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke i njenom političkom profilu nisu bile baš po volji internacionalističke i socijalističke ideološke odrednice Bauhausa. Političke vlasti traže da odstupi nepoćudni direktor Meyer, predlažu da Gropius ponovo preuzme vodeću funkciju, ali ovaj predlaže da tu dužnost preuzme njemački arhitekt Ludwig Mies van der Rohe (Mies). Unatoč naporima vodstva da se nastavi kontinuitet škole, gradsko vijeće Dessau 1931. donosi odluku o zatvaranju škole. Krajem 1932. Mies u Berlinu o vlastitom trošku unajmljuje napuštenu tvornicu i uz pomoć studenata ponovo uspostavlja nastavu, no nakon samo 8 mjeseci rada Gestapo zatvara školu. Mies ipak uspijeva dobiti dozvolu za rad, no pritisci na “ne-njemačku, kozmopolitsku modernističku” instituciju postaju toliki da Mies, zajedno s kolegama i studentima donosi odluku o dobrovoljnom ukidanju škole.

Nakon ukidanja škole većina profesora i studenata emigrirala je dijelom u zapadnu Europu, dijelom u SSSR, dijelom u budući Izrael i najvećim dijelom u SAD. U nastavku svoje karijere svi su i dalje djelovali u skladu s načelima usvojenim u Bauhausu i ostvarili značajne rezultate kako u okviru svojih specijalizacija, tako i kao profesori.

Nastava i profesori

Weimar 1919.

Walter Gropius, arhitekt; Johannes Itten, slikar; Adolf Meyer, arhitekt; Gerhard Marcks, kipar; Lyonel Feininger, slikar; Georg Muche, slikar i arhitekt; Bruno Adler, povjesničar umjetnosti.

Weimar-Dessau-Berlin, razna razdoblja

Josef Albers, slikar i profesor; Anni Albers, dizajnerica tkanina i grafičarka; Herbert Bayer, grafički dizajner; Marianne Brandt, slikarica i dizajnerica; Marcel Breuer, arhitekt i dizajner namještaja; Paul Klee, slikar; Vasilij Kandinski, slikar; Ludwig Mies van der Rohe, arhitekt; László Moholy-Nagy, slikar i fotograf; Oskar Schlemmer, slikar, kipar i koreograf; Gunta Stölzl, dizajnerica tkanina, i ostali

Nastavni program Bauhausa pokrivao je sve vrste lijepe umjetnosti i umjetničkih obrta – od dizajna tkanina, grafike, tipografije, fotografije, crtanja, slikarstva pa sve do dizajna odjeće i koreografije. U okviru škole bile su i stolarska, bravarska radionica, kao i radionica za izradu i obradu tkanina. Predavanja su bila organizirana s pripremnim dijelom posvećenim općem poznavanju materijala i apstraktnih oblika. Nakon toga studenti bi pohađali specijalizirana predavanja u trajanju od 3 godine i završavali s predavanjima iz arhitekture, tehnologije i industrijske proizvodnje. Tijekom studija svaki kandidat je vođen s dva profesora, jednim za teoretsku i drugim za praktičnu nastavu.

Inzistiranje na stalnom preispitivanju i iscrpnom poznavanju svih karika u lancu forma-sadržaj-projekt-realizacija dovelo je do velike većine tekovina koje baštinimo od Bauhausa. Po prvi put se uvodi razlikovanje tipova građevina, razlikovanje sadržaja u okviru građevine. Definira se pojam arhitekta/dizajnera kao visokoobrazovane osobe čija zadaća nije da samo nacrta lijepu kuću/proizvod nego da ta kuća/proizvod bude potpuno u skladu sa svojom namjenom i sadržajem uz najmanje moguće troškove – održivost, koja kao kategorija u naše vrijeme postaje sve
važnija. Ne smijemo zanemariti ni sociološki aspekt, dizajnirane građevine/proizvodi sad su dostupne cijelom hijerarhijskom presjeku društva, a ne samo njegovom vrhu kao što je dotad to bio slučaj.

Od dizajniranja čajnika i kvake na vratima do urbanističkog rješenja površine od nekoliko hektara, odnosno čitavog novog grada (Tel Aviv). Od širokih zahvata boje nadobudnih apstraktnih slikara do brušenja u bravarskoj radioni. Od priprostih materijala dostupnih u Weimarskoj republici dizajnirati proizvode namijenjene masovnoj industrijskoj proizvodnji. U tome se ogleda sva širina Bauhausovih stremljenja, najbolje opisana u Gropiusovoj izreci “Um je kao kišobran, najbolje funkcionira kad je otvoren”. No, inžinjeri, dizajneri i svi ostali, oprez, “manje je više”, kako je rekao Ludwig Mies van der Rohe…

Ante Maleš

Autor: Ante Maleš, ing.građ., dizajner

Rođen 1955. u Korčuli. Još tijekom studija i nakon diplomiranja na Fakultetu građevinskih znanosti u Zagrebu počinje se zanimati i istraživati odnose likovnih umjetnosti i graditeljstva. Poslije nekoliko godina provedenih u operativi radi u projektnim biroima gdje surađuje s arhitektima na likovnom opremanju i dizajnu interijera i eksterijera. Od 1995. radi u vlastitom dizajnerskom studiju. Uže područje djelovanja mu je primjena grafičkog dizajna u arhitekturi, oblikovanje interijera i namještaja te 3D modeliranje i renderiranje. Od 2007. angažiran je u Elgradu kao dizajner svih prodajnih i poslovnih prostora, te kao konzultant na području razvoja korporativnog identiteta.